Monday, October 24, 2011

Moje dojke su OK?



Dete sam rodila sa punih 27 godina. Trudnoća divna, porođaj malo teži. No, sve se i više nego dobro završilo, ako izuzmemo potrebu za “kravatom na plaži” i ožiljka, koji mi, priznajem, nikada nije stvarao ništa drugo do osećaj ponosa što sam majka.


Mleka je bilo u izobilju, grudi nikad veće, kao i kod većine žena uostalom.
Iako su mnogi smatrali da nema potrebe, moj izbor je bio da mezimca dojim sve do trenutka kada je prilično razgovetno (stojeći pritom čvrsto na obe noge) izgovorio rečenicu:
- Mama, daj mi sisu! :-)
Ok, rekoh, sada je stvarno dosta. Ali, tu nastaju prvi problemi.
Obustaviti dojenje za dete predstavlja minimalnu dozu stresa od najviše dva do tri dana. Za majku, međutim, može da bude mnogo veći izazov.
Laktacija, posle godinu i po dana negovanja, nije mogla da se zaustavi baš preko noći. Mezimac je to lako prihvatio, ali moje grudi nisu.
Glumila sam (po preporuci ginekologa) i virdžinu nekoliko dana. Masirala se, red sama, red uz pomoć najbližih. Izmuzavala se u određenim količinama, manjim od onoga što je dete isisavalo kako bismo eventualno izazvali lagano usporavanje, ali nije vredelo.
Mleko je bukvalno kuljalo na sve strane iz mene, a grudi su postale tvrde kako bi se moglo poželeti, samo u nekim drugačijim okolnostima.
Na red su došle inekcije, jedna, druga, treća. Onda i neke tablete sa trouglastim znakom na kutijici, ne sećam se koje su. Tek posle oko dve nedelje pakla u grudima, konačno sam mogla da odahnem.
Dobro, to je to, rekoh sebi. Idemo dalje.
Onda, nakon par meseci, u uobičajenim PMS tegobama primetih da me boli više nego inače. Prepipah se detaljno i nije mi izgledalo baš sasvim u redu. (samopregled)
Sticajem okolnosti, imam za prijateljicu nekoga ko specijalizira radiologiju. Popijemo kaficu, izolujemo se onako ženski u kupatilo kako bih se prepustila njenim, veštijim prstima.

Jbg, poznajemo se, drugarice smo, vidim na njenom licu da nešto nije u redu.


Dobro, ne treba da brinem, mislim. Otići ćemo na ultrazvuk, što pre.
To “što pre” moralo je da bude sedam do deset dana posle početka ciklusa. Hormoni luduju pre i za vreme, nisu relevatni rezultati, kaže mi. Trebalo je sačekati sve to..

Pregled smo zakazale odmah, evo priznajem, zahvaljajuću poznanstvu, inače ko zna kada bi bio. Kako reče Mahlat, iskoristila sam privilegiju koja mi se nudi, kao što bi i svako drugi na mom mestu.
Ultrazvuk, gel malo hladan, doktorka (s iskustvom) prijatna.
Opet neki izraz na licu i pregled bez komentara. Znate ono: pogled ka meni, pa pogled u ekran, pa opet ka meni, a nikako ne izlazi nijedna reč.
Nisam od onih koji ne žele da znaju. Pitam.
- Nešto mi je ovde sumnjivo, Ljupka. Volela bih pre zaključka da ipak proverimo.


Pravac mamograf!


Mislim, znam za taj mamograf. Pa ne ide se tamo tek tako. Žene čekaju mesecima na pregled, a ja - za pet minuta.. Odmah zaključim da nešto nije u redu.
Jako neprijatna stvar, zaista. Potpomognete rukama i postavite jadnu dojku između dve ploče koje stiskaju i stiskaju. Boli, baš boli. Ali nema veze, pregled je to. Bolele su i neke druge stvari, pa smo ih opet radile, zar ne?

Vraćam se “s novom profil slikom i čekam prvi lajk”.
- Znaš kako, grudi su ti jako “guste”, ipak je metod izbora UZ. `Ajmo ponovo.
Dijagnoza je:
- Ima tu nekih izraslina, “preko nekoliko komada” ali ja to ne bih dirala. Smetaće ti, povremeno bi mogle i da se upale, ali ako bismo ih vadili operacijom ostalo bi ti tek pola dojke.
Molim?!?
- Hajde lepo da ti malo češće dolaziš kod mene i da mi to ispratimo. Mislim da će biti ok, ali za svaki slučaj.
- Da, naravno, nema problema. Nego, kakve su to izrasline?
- Liče prilično na ono što većina žena koje su dojile ima, ali opet i ne baš sasvim. Za sada je ok, ali mora da se prati.


Analize su pokazale to što je i rekla. Nije maligno, ali bi moglo da bude. I samo redovna kontrola.


Prošlo je otad nekoliko godina. Moj mezimac je već drugi razred. Popila sam jednom neku kutijicu tableta i to je sve. Redovne kontrole pokazale su da su moje grudi, ipak, ok i da to nije neki razlog za brigu. Srećna sam zbog toga, a ovu priču delim sa vama podstaknuta predlogom uticajnih blogera da, povodom Svetskog dana borbe protiv raka dojke, svaka od nas podeli svoje iskustvo, bez stida, zbog opšte važnosti, a stvarno je važno.
Neke statističke podatke pronaći ćete ovde. Meni je najupečatljivije to što se na svaka tri minuta jednoj ženi na svetu postavi dijagnoza raka dojke i da je ta bolest najveći ubica žena. Ja, eto, nisam još ta - osma- koja ima rak, ali bih mogla da budem. Ne želim o tome ni da mislim, a kontrole su redovne i dalje.
.
Pregled i samopregled. Najvažnija stvar. Može da se spreči ili bar zaleči. Sve je počelo na Facebook-u i Twiter-u, zahvaljujući divnim ljudima, Miloju, Mimici i Ivani.
Priključite se, ispričajte nam svoju priču i redovno informišite i sebe i druge.

Moje dojke jesu OK.
A tvoje?



I da, ako je mogla ona, kako mi šaljivo reče, mogu i ja. Ovo na slici sam ja, samo iz mlađih dana, ne nadajte se previše. ;-))

6 comments:

mahlat said...

Hvala što si podelila sa nama ovu priču, i čestitam ti na hrabrosti

LjupkaS said...

Hvala :-)

Katarina said...

Poučna priča.
I moje iskustvo je slično, samo što ja nisam imala vezu, pa sam otišla hitno kod privatnog dr. To, zaista, nije skup pregled, a mnogo može da znači.

LjupkaS said...

Bil obi mi drago da iskustva svake od nas zaista pomognu da se ostale malo zamisle i učine nešto za sebe.
Zaista je dobar osećaj imati stvar u svojim rukama.
Možda bi trebalo pokrenuti sličnu akciju oko testiranja na HIV?

Sandra Kravitz said...

ja sam za da i dogodine organizujemo isto ovo, da ponovimo godišnje preglede
i sledeće godine
i one tamo
a isto tako, potrebna nam je akcija i za rak grlića materice - ništa manje opasan, ništa manje podmukao...

LjupkaS said...

interesantno je kod grlića materice da je izlečiv u 100 posto slučajeva, ako je na vreme otkriven! tu sam da podržim sve. tek smo počele :-)