Čekajući u redu na „hiljadu stepeni“ u pekari koja nije klimatizovana, primećujem iza sebe dvoje dece, jedva pedalj visokih, kako molećivo posmatraju prodavačicu pružajući nemo praznu flašicu za vodu ka njoj.
Pogled govori: Teto, mogu li da dobijem malo vode?
A teta.. teta verovatno nema decu. Teta verovatno nikada nije žedna. Teti verovatno nije ni vrućina, kad može da odbrusi: Nemamo vode, nestala je!
Deca, međutim, mirno odlaze, navikla na odbijanje..
S osmehom koji jedino detinjstvo može da nosi izlaze iz pekare, bez reči. Upućuju se ka obližnjoj kafani, gde, srećom, radi neko malo drugačiji od „tete iz pekare“ i vraćaju se nakon nekoliko minuta, sa velikom flašom, punom sveže vode za piće.
Neće vam biti teško da zaključite da se radi o dvoje romske dečice, koji sa svojom majkom i ove vrele dane provode premeštajući se od ugla do ugla u potrazi za hladovinom i nadajući se da će njihova kartonska kutija za novac ubrzo biti puna.
U razgovoru sa majkom saznajem da ih uvek nekoliko puta odbiju, pre nego što im neko napuni flašicu za vodu. Ona se pita kakvi su to ljudi. A, pitam se i ja - kakvi su/smo ljudi?
2 comments:
a koja je to pekara?
nisam baš htela da pravim anti reklamu,pa nek tako i ostane..
Post a Comment